Pojam i uslovi za prodaju stečajnog dužnika kao pravnog lica
Institut prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica, kao jedan od modaliteta prodaje u stečajnom postupku, regulisan je Zakonom o stečaju (“Sl. glasnik RS”, br. 104/2009, 99/2011 – dr. zakon, 71/2012 – odluka US, 83/2014, 113/2017, 44/2018 i 95/2018, u daljem tekstu (“Zakon”).
U skladu sa Zakonom stečajni postupak se može kretati u dva pravca, u pravcu bankrotstva ili u pravcu reorganizacije.
Stečajni sudija će doneti rešenje o bankrotstvu ako na prvom poverilačkom ročištu za to glasa odgovarajući broj poverilaca koji predstavljaju minimum 50% ukupnih neobezbeđenih potraživanja prema stečajnom dužniku, ako nije podnet nijedan plan reorganizacije, tj. ukoliko nije usvojen nijedan plan reorganizacije na ročištu za razmatranje plana reorganizacije.
Kada je stečajni postupak krenuo putem bankrotstva, pravilo je da će se sprovesti ili prodajom celokupne imovine, imovinske celine ili pojedinačne imovine stečajnog dužnika, ili prodajom stečajnog dužnika kao pravnog lica, što je u principu do skoro predstavlja izuzetak.
Da bi se stečajni dužnik prodao kao pravno lice, neophodno je da se ispuni nekoliko uslova koji su propisani Zakonom i to:
- Da je doneto rešenje o bankrotstvu;
- Da postoji celishodnost prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica u odnosu na prodaju imovine stečajnog dužnika;
- Da su o nameri prodaje, planu prodaje, celishodnosti prodaje i drugim relevantnim podacima o planiranoj prodaji obavešteni razlučni i založni poverioci (najkasnije 30 odnosno 15 dana pre prodaje, a u zavisnosti od načina prodaje stečajnog dužnika); i
- Da postoji saglasnost Odbora poverilaca.
Kao osnovni argument u prilog ovom načinu prodaje u stečajnom postupku se ističe povoljnije namirenje poverilaca, jer se u brojnim situacijama može pokazati da stečajni dužnik kao pravno lice vredi više nego njegova imovina, te da su troškovi prodaje imovine stečajnog dužnika nekada mnogo veći nego što je to situacija kod prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica, te je otuda ovaj modalitet prodaje sve popularaniji u stečajnom postupku.
Ono što je poslednjim izmenama i dopunama Zakona uvedeno kao novina, jeste činjenica da u slučaju prodaje neposrednom pogodbom, razlučni i založni poverioci imaju pravo preče kupovine kojim se mogu koristiti u roku od 5 dana od dana prijema obaveštenja o nameri prodaje, planu prodaje, celishodnosti prodaje i drugim relevantnim podacima o planiranoj prodaji. Ono što je interesantno u vezi sa korišćenjem prava preče kupovine razlučnih i založnih poverilaca, jeste činjenica da se oni tim pravom mogu koristiti i posredno, na način da ovo pravo mogu da vrše i preko povezanih lica, naravno uz dostavljanje dokaza da se radi o povezanom licu.
Pored navedenog, postavlja se pitanje da li strana lica mogu da učestvuju kao potencijalni kupci u prodaji stečajnog dužnika kao pravnog lica.
Shodno srpskom zakonodavstvu, za razliku od kupovine nepokretne imovine stečajnog dužnika, ne postoje smetnje da strano lice kupi stečajnog dužnika kao pravno lice.
Naime, stranom licu neće uvek biti dozvoljeno da kupi nepokretnu imovinu stečajnog dužnika. Ovo iz razloga što se prilikom prodaje nepokretnosti stečajnog dužnika mora voditi računa o primeni materijalnog prava, pa u tom smislu postoje ograničenja propisana Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa u delu koji se tiče prava stranih lica, a zapravo se odnose na činjenicu da li će strano lice da obavlja delatnost na teritoriji Republike Srbije i da li su nepokretnosti koje su predmet prodaje neophodne stranom licu za obavljanje delatnosti.
Posledice prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica
Pravilo da se bankrotstvo sprovodi u cilju prestanka pravnog subjektiviteta stečajnog dužnika se ne primenjuje u slučaju prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica, jer stečajni dužnik ne prestaje da postoji, već na neki način “izlazi” iz stečaja uz očuvanje pravnog subjektiviteta i uz nastavak privredne delatnosti.
Prodajom stečajnog dužnika kao pravnog lica nastupaju dve procesnopravne posledice koje su u korelaciji, a to su:
- obustavljanja stečajnog postupka u odnosu na stečajnog dužnika, te
- nastavak stečajnog postupka u odnosu na stečajnu masu, koju čini novac koji je dobijen prodajom stečajnog dužnika, imovina stečajnog dužnika koja nije bila predmet procene, ali i naknadno pronađena imovina stečajnog dužnika.
Stoga je Zakonom i propisano da ugovor o prodaji stečajnog dužnika kao pravnog lica mora sadržati odredbu da će imovina koja nije bila predmet procene prilikom prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica ulaziti u stečajnu masu, a ovo naravno da ne bi dolazilo do zloupotrebe imovinom stečajnog dužnika.
Da bi došlo do konačne realizacije prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica, potrebno je da sud donese rešenje kojim konstatuje da je izvršena prodaja i kojim nalaže brisanje tereta nastalih pre izvršene prodaje, pod uslovom da je imovina u odnosu na koju se zahteva brisanje tereta bila predmet procene, te da to rešenje suda postane pravnosnažno. Sve dok rešenje suda ne postane pravnosnažno, kupac neće moći da ostvaruje prava u pogledu kupovine stečajnog dužnika kao pravnog lica.
Po izvršenoj prodaji, stečajna masa će se registrovati u registru stečajnih masa koji vodi Agencija za privredne registre i zastupa je stečajni upravnik. U sudskoj praksi je nesporno da je registrovana stečajna masa nosilac prava i obaveza, te da poseduje stranačku sposobnost, pa se redovno u sudskim postupcima javlja kao pasivno legitimisana strana u postupku. Ovakvo stanovište je potvrđeno Rešenjem Privrednog apelacionog suda Pž 7335/2016 od dana 17. novembra 2016. godine.
U praksi je sporno pitanje da li stečajna masa koja nesumnjivo poseduje stranačku sposobnost može da se javi u ulozi aktivno legitimisanog lica u sudskim postupcima. U suštini ovo zavisi od toga da li su imovina i prava ušla u procenu stečajnog dužnika kao pravnog lica, tj. da li su predmet prodaje. Ukoliko pojedina prava i imovina nisu ušli u procenu, ili nisu predmet prodaje, u tom slučaju stečajna masa se javlja u ulozi aktivno legitimisanog lica u sudskim postupcima. Stoga je prilikom potencijalne kupovine stečajnog dužnika kao pravnog lica jako bitno dobro pročitati i razumeti prodajnu dokumentaciju, jer ukoliko pojedina imovina ili prava nisu navedena u prodajnoj dokumentaciji, u tom slučaju ni pravno lice nakon „izlaska“ iz stečaja neće polagati pravo na tu imovinu ili prava.
Obligacionopravna posledica prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica se ogleda u tome što za potraživanja prema stečajnom dužniku koja su nastala do obustave stečajnog postupka ne odgovaraju ni stečajni dužnik, ni njegov kupac, a pravna lica koja su u stečajnom dužniku pružala usluge od opšteg interesa ne mogu obustaviti vršenje tih usluga po osnovu neplaćenih računa nastalih pre otvaranja stečajnog postupka.
Sticanje udela/akcija i brisanje svih tereta koji su nastali pre izvršene prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica
Kada po sprovedenoj prodaji stečajnog dužnika kao pravnog lica, kupac isplati kupoprodajnu cenu i sud donese rešenje o prodaji i ono postane pravnosnažno, doći će do promene osnivača, tj. vlasnika društva, jer kupac stečajnog dužnika postaje njegov jedini član odnosno akcionar i stiče upravljačka i vlasnička prava.
Dakle kupcu se ne prenosi u vlasništvo pojedinačna imovina stečajnog dužnika, već kupac stiče udele/akcije u pravnom licu i postaje član društva.
Ukoliko je kupac stečajnog dužnika pravno lice, između kupca i prodatog stečajnog dužnika uspostavlja se odnos kontrolnog i zavisnog društva.
Istovremeno sa upisom kupca kao člana društva, moraju se brisati svi tereti, kako na udelima tako i na onoj imovini stečajnog dužnika koja je ušla u procenu stečajnog dužnika kao pravnog lica.
Dakle, stečajni sudija je u obavezi da nakon prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica, a ukoliko se utvrdi da u okviru prodatog stečajnog dužnika postoji imovina na kojoj je konstituisano založno pravo (teret) donese rešenje kojim će naložiti brisanje svih tereta koji su nastali pre izvršene prodaje stečajnog dužnika, odnosno upis drugih prava stečenih prodajom.
Isto je potvrđeno Rešenjem Privrednog apelacionog suda, Pvž 563/2019 od dana 5. decembra 2019. godine, kao i Rešenjem Privrednog apelacionog suda, Pvž 196/2018 od 24.4.2018. godine.
Ono što se u praksi javlja kao problem jeste ako u registru nepokretnosti postoje nerešeni zahtevi na nepokretnostima koje su bile predmet unovčenja imovine stečajnog dužnika, a koji su plombirani. Ovo je situacija kada na nepokretnosti postoji zahtev koji je pod žalbom, i shodno pozitivnim propisima Republike Srbije, dok se po tom zahtevu konačno ne reši, nije dozvoljena bilo kakva promena u registru nepokretnosti. Ovo naročito što je Zakonom o postupku upisa u katastar nepokretnosti i vodova izričito propisano da redosled odlučivanja ne može biti narušen posebnim zakonom, što se apsolutno odnosi i na Zakon o stečaju.
Stoga je bitno prilikom odlučivanja o kupovini stečajnog dužnika kao pravnog lica dobro proveriti sve zahteve upisane na nepokretnosti, kako kasnije ne bi bilo problema. Ovo naročito ako potencijalni kupac svoju poslovnu strategiju zasniva na kupovini stečajnog dužnika kao pravnog lica, da bi kasnije opteretio njegovu imovinu hipotekama kao sredstvom obezbeđenja kredita, što apsolutno neće biti moguće sve dok se u katastru ne obriše sufiks u nazivu društva koji glasi „u stečaju“.
Poreskopravni tretman prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica
i. Porez na prenos apsolutnih prava
Zakonom o porezima na imovinu, članom 24. stav 1. tačka 4. je propisano da se predmetom oporezivanja porezom na prenos apsolutnih prava smatra i prodaja stečajnog dužnika kao pravnog lica – ako kupac nije preuzeo obaveze pravnog lica koje je kupio ili je preuzeo samo deo tih obaveza.
Dakle, u tom slučaju bi kupac stečajnog dužnika, kao poreski obveznik bio dužan da podnese poresku prijavu i plati porez na prenos apsolutnih prava, na osnovicu koja bi u ovoj situaciji iznosila ugovorenu cenu stečajnog dužnika, odnosno tržišnu cenu ukoliko je ugovorena cena ispod tržišne cene.
Međutim, ova odredba Zakona o porezima na imovinu je kontradiktorna odredbi Zakona kojim se propisuje da za potraživanja prema stečajnom dužniku koja su nastala do obustave stečajnog postupka ni stečajni dužnik ni njegov kupac ne odgovaraju poveriocima, a takođe je suprotna i praksi Ustavnog suda (pogledati presudu 9. U.5924/2011 od 15. januara 2014. godine) iz razloga što je suprotna prirodi instituta prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica.
Naime, u slučaju prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica ne dolazi do prenosa celokupne imovine pravnog lica uz naknadu koji je predmet oporezivanja, već dolazi samo do prenosa udela, a prenos udela je kao predmet oporezivanja brisan zakonskom novelom iz 2009. godine. Kupac stečajnog dužnika postaje vlasnik udela, odnosno akcija stečajnog dužnika kao pravnog lica, te pravno lice zadržava u svojoj aktivi sve obligaciona, stvarna i druga prava, koja su postojala kako u trenutku otvaranja stečaja, tako i nakon izvršene prodaje stečajnog dužnika, te stoga i ne može biti predmet oporezivanja po stopi poreza na prenos apsolutnih prava.
Bez obzira na navedeno, u praksi Poreske uprave se mogu naći razna rešenja. Pa se tako u pojedinim situacijama kupac stečajnog dužnika oslobađa plaćanja poreza na prenos apsolutnih prava, dok se u pojedinim situacijama poreze razrezuje. Ono što Poreska uprava prevashodno gleda jeste da li je stečajni dužnik kao pravno lice prodat sa imovinom i pravima koja su predmet oporezivanja, ili ne. Ukoliko je odgovor potvrdan, Poreska uprava će najčešće (zavisno od filijale) kao osnovicu da uzme vrednost imovine koja je oporeziva, na to će da razreže porez.
Sve u svemu potencijalni kupac stečajnog dužnika kao pravnog lica mora da bude spreman na obavezu plaćanja ovog poreza, bez obzira na odluku Ustavnog suda i bez obzira na suprotnost ovakvog oporezivanja sa prirodom instituta prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica.
ii. Porez na imovinu
Kada je u pitanju porez na imovinu, prodaja stečajnog dužnika kao pravnog lica ne treba da ima uticaj na ovu vrstu poreza, jer kupac stečajnog dužnika kupovinom ne stiče pravo svojine nad stečajnim dužnikom, već isključivo udeo u kapitalu stečajnog dužnika. Dakle, kupac ne postaje vlasnik nepokretnosti, niti druge imovine stečajnog dužnika, pa stoga nije ni obveznik ovog poreza.
iii. Porez na dodatu vrednost – PDV
Ukoliko pođemo od gore pomenutog stava da kod prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica dolazi do promene vlasnika kapitala stečajnog dužnika, te imajući u vidu odredbu Zakona o porezu na dodatu vrednost kojom je propisano da je plaćanje PDV-a izuzeto kod prometa udela, zaključak bi bio da se u opisanoj situaciji PDV ne plaća.
